Gazirana pića i fizika – Da objasnimo ovu pojavu, moramo se malo zabaviti fizikom. Davne 1803. godine, fizičar William Henry uspostavio je Henryev zakon gasova. Tim zakonom tvrdi da je količina otopljenog gasa u tekućini proporcionalna pritisku tog gasa oko tekućine. Time zakon određuje da li gas ulazi u tekućinu ili izlazi iz nje.
Gazirana pića kada se proizvedu su prezasićena ugljendioksidom. Prateći ovaj zakon, ugljendioksid unutar pakiranja tada želi izaći iz tekućine u kojoj se nalazi.
Prilikom flaširanja gaziranih pića, prostor između pića i ruba pakiranja ispunjava se ugljendioksidom i to pod nešto većim pritiskom nego što je atmosferski. Tako se on zadržava u piću. Kada se piće prvi put otvori on se pod pritiskom oslobađa u zrak.
Ako ga ostavimo otvorenog na zraku neko vrijeme, ono će skoro pa potpuno da izgubi to svojstvo gaziranosti. To je zbog toga što ugljendioksid teži ka tome da izjednači svoju koncentraciju unutar i oko pića.
Kada pijemo gazirano piće, pazimo da ga ne mućkamo i ne miješamo kako bi ostalo jednako gazirano. Zašto se to dešava?
Miješanjem se stvaraju balončići i oni predstavljaju tzv mjesta nukleacije. Tu se nakupljaju i spajaju molekule ugljendioksida i lakše napuštaju piće. Ista ova reakcija se dešava ako ubacite kašiku šećera u piće. U tom slučaju čestice šećera su mjesta nukleacije i pomažu oslobađanju ugljendioksida.
